|
Assoc. Univ. Prof. Vladislav B. Sotirović, Ph.D.
7. jun 2008, Vilnius
Prohujali predsednički izbori u Srbiji 20. januara 2008. g. (prvi krug, 3. februara drugi krug) kao i parlamentarni izbori 11. maja 2008. g. su po svemu sudeći prekretnica za budućnost ove centralne i najveće balkanske države: ili će Srbija bez Kosova nakon izbora i zvanično postati kandidat za ulazak u EU ili će formalno sa Kosovom postati izolovana od strane EU i odabrati put političkog, vojnog i ekonomski prisnog približavanja sa Rusijom i Kinom – tj. sa jedine dve svetske sile koje podržavaju teritorijalni integritet Srbije odlučno se protiveći međunarodnom priznavanju nezavisnosti Kosova. Faktički, Srbija bira između Evrope bez Kosova i Srbije sa Kosovom.
U kom pravcu će se
kretati balkanska politika EU je vrlo jasno najavio austrijski kancelar Alfred
Guzenbauer odmah nakon dočeka nove 2008. g. da će Austrija zasigurno odmah
priznati samoproglašenu nezavisnost Kosova – izjava koja već skupo košta Borisa
Tadića (njegova koalicija je dobila samo 38% biračkog poverenja 11. maja 2008.
g. iako je imao svu moguću i nemoguću podršku Brisela) koji uporno i dalje pokušava
da ubedi birače da je proces ulaska Srbije u EU odvojen od procesa rešavanja
statusa Kosova. Praksa ukazuje da je ovo ubeđivanje neuspešno i da se etnički Srbi
nakon svakog istupa nekog zvaničnika iz EU u korist nezavisnosti Kosova sve
više i više okreću protiv Brisela (i ka Rusiji).
Protivno politici Brisela, lider najjače opozicione stranke u Srbiji Tomislav
Nikolić je jasno stavio do znanja u svojoj predizbornoj kampanji da će u
slučaju pobede, tj. formiranja nacionalne vlade nakon 11. maja izvesti vojsku
Srbije na granicu sa Kosovom i da niukom slučaju neće isporučiti optuženike
generala Ratka Mladića i dr. Radovana Karadžića tribunalu u Hagu (što je sasvim
razumljivo nakon ubistva Slobodana Miloševića u istom od strane samih domaćina).
Sedam i po
godina nakon 5. oktobra 2000. g. i obaranja Slobodana Miloševića sa vlasti vidljivo
je da je “slepa zaljubljenost” ovdašnjih demokratskih političara u Zapad (i
samim tim i u EU) u velikoj meri izbledela. Međutim, ove prekretnice ne bi bilo
da nije došla neočekivana „pomoć“ – upravo od same EU i njenog prekookeanskog
“Velikog brata”. Za razliku od zahteva za ispunjavanje osnovnih evropskih
standarda (u skladu sa kriterijumima iz Kopenhagena) upućenih ostalim zemljama
u našem regionu koje su u procesu tranzicije uspele da uđu ili teže da uđu u
EU, Srbiji je na mala vrata, pored dodatnih uslova ispunjavanja “pune saradnje
sa Haškim tribunalom” dodat još jedan, tek posredno iznesen „zahtev“ – da se
pomiri sa nezavisnošću Kosova “nadziranom” od EU i NATO. Ovo je prelilo čašu
ogorčenja i dovelo do preokreta u javnosti početkom 2007. g. koja je do tada
bila dvotrećinski nastrojena u prilog evrointegracijama.
Poslednjim
potezima Saveta EU o preuzimanju misije na Kosovu od UN bez saglasnosti Saveta
bezbednosti i mimo Srbije kao punopravne članice UN, pred Srbiju se od strane
Brisela latentno i konstantno stavlja dilema “Kosovo ili EU” bez obzira kako
politiku EU prema Srbiji i njenoj južnoj pokrajini zvanično tumače srpski
„eurointegralisti“ za koje uz sve propagandne talambase i floskule tipa „Evropa
nema alternativu“ put Srbije ka Briselu je sine qua non (zašto, to do sada nisu
uspeli da objasne). Taj stav „ili-ili“ se čuje i od zvaničnih predstavnika
velikih država EU (pored Guzenbauera i od npr. Brauna i Sarkozija). Spram ovog,
sada već izvesno postavljenog “izbora”, sasvim detinjasto su zvučale u javnim
medijima opravdanja predsednika Tadića i potpredsednika vlade Đelića da dotični
predstavnici zvanične EU „nisu tako mislili“ ili da „ne misle svi tako“, tj. da
se tu manje-više radi o nekakvoj privremenoj „grešci u koracima“, ali da su nam
svi oni iskreni prijatelji koji nam u suštini šalju pozdrave dobrodošlice u EU
klub koji nije ništa drugo već kapitalističko-germanski vid Sovjetskog Saveza
iliti Jugoslavije.
U trenutnim
društveno-političkim okolnostima u kojima de facto floskula „Evropa nema
alternative” sve više i više doživljava eroziju u očima etničkih Srba jer
Brisel bez velikih obzira i prikrivanja pokazuje Srbima svoje pravo lice, Kosovo
ponovo postaje iskonska kolevka Srpstva deleći etničke Srbe na one kojima reč
Kosovo, tj. suverenitet i teritorijalni opstanak države Srbije, nacionalno dostojanstvo
i samilost prema Srbima koji žive u getima Republjike Kosova, predstavlja
aksiomu biti il ne biti; i na one etničke Srbe (uključujući i nacionalne
manjine u Srbiji) kojima je Kosovo izgubljena priča pa se stoga po logici real politik mora živeti dalje a turčenje
i nije tako strašno jer donosi praktične koristi u svakodnevnom životu (npr. Palmi
bi turčenje obogatilo njegov zoo vrt u Jagodini a dinastiji Krkobabića popunilo
penzijske fondove). Klasičan primer predstavnika ove druge grupacije je „jagodinski
vepar“, inače bivši Arkanovac, zajedno sa Krkobabićima koji su svi skupa
uključujući i septičara Dačića prave evropske face i bez kojih Srbija
jednostavno nema druge alternative sem da uskoči u evropski vlak a oni će
zajedno sa raznoraznim čankolizcima već znati da nas odvlače do briselskog
glavnog kolodvora (pod uslovom da su vrata vlaka dovoljno široka da kroz njih
prođe Jagodinac). U svakom slučaju, srpska politička scena je neminovno već utaborena
na one koji ne pristaju na euroiluzije i uključivanje Srbije u novu Jugoslaviju
sa glavnim gradom u Berlinu i na one koji bi i rođenu decu prodali za nešto
veće penzije, nilske konje, žirafe i ostale divlje životinje kako bi popunili
fondove svojih lokalnih zoo i ostalih vrtova (Palmaland, Bambiland...).
Docent Dr. Vladislav B. Sotirović
Srbija
Zemlja Heroja – Patriotski Pokret
Rukovodilac
Pokreta za dijasporu
Ова адреса је заштићена од робота. Потребан вам је Јава-скрипта да би сте је видели.
Ова адреса је заштићена од робота. Потребан вам је Јава-скрипта да би сте је видели.
http://www.freewebs.com/ovsiste
http://www.srbijazemljaheroja.com
P.S. Članak je namerno napisan latinicom kako bi ga mogli
pročitati i oni koji su namerno zaboravili srpsku ćirilicu jer im nije dovoljno
europejska.
|