|
  Pise: John Bosnitch Tokyo, 2006. Prevod sa Engleskog: Bozur
Preporucujemo da procitate sljedeci tekst - Urednik.
Lekcija iz svjetske povijesti: Zašto bi evropska Srbija trebala ostati izvan EU
Slobodoljubivi Srbi ne traže pristup u članstvo silničkih klubova!
Nedavno, zatražila je Mary pomoć na jednoj od lista čiji sam član. Srednjoškolski profesor njenog unuka zahtijevao je da učenici napišu sastav odgovarajući na pitanje: "Šta je Srbija dala svijetu šta bi dalo razlog da joj dozvole da postane članica Evropske unije?"
Nakon izvjesnog broja zanimljivih pisama i prijedloga koji nabrajaju velike Srbe i srpske žrtve kroz povijest, John Bosnitch odazvao se sljedećim pismom. Ono je,do dana današnjeg, najpotpunija i najobrazovanija brza snimka svjetske povijesti i uloge Srbije.
Draga Mary,
Smijem li vas, molim, zamoliti da ovo pismo date svome unuku s mojim najsrdačnijim pozdravima? Rekli ste da je dobar učenik, pa se nadam da voli čitati – ovo je dugačko, ali ispravan način da se reagira na pitanje koje mu je postavljeno (ne da se na nj odgovori) zahtijeva obimnu povijesnu pozadinu.
Sa zanimanjem sam čitao sve one odgovore koji su se slili da pomognu vašem unuku da ispriča svome profesoru zašto bi Srbiji trebalo dozvoliti da se pridruži Evropskoj uniji. Bilo je zadovoljstvo čitati one mnoge zanimljive priče i povijesne činjenice koje su podastrli članovi naše liste. Ali tek moram pročitati odgovor koji sam očekivao više od ikojeg:
Srbija i srpski narod nemaju nikakvog razloga, sada ili ikada, da opravdavaju sebe ili svoje ponašanje bilo kome drugome do Bogu. Ne samo to, nego uz to, bit je slobodoljubivog Srbina da ne traži pristup u članstvo bilo kojeg kluba u kome bi bio bilo šta manje od najtraženijeg pozvanog gosta.
To je odgovor koji profesor treba čuti jer je to odgovor koji je najviše u skladu s našim karakterom, našom poviješću i našom sudbinom.
Antisrbizam seže daleko u povijest
Činjenica da naš narod mediji danas vuku po blatu nije ništa novo. Mi smo bili najranija meta Hitlerove propagandne mašinenerije prije i za vrijeme 2. svjetskog rata, a prije toga rasističke austro-ugarske štampe i one njemačkog cara Wilhelma dok su pripremali svoju javnost da plješće pokolju koji su njihove snage činile protiv srpskih muškaraca, žena i djece, civila, u 1. svjetskom ratu. Ubili su nas na milijune.
A što se tiče okašnjelog uplitanja Amerike u oba ova rata, oni su se priključili ovim ratovima kao naši saveznici, podupirući našu borbu, a ne obrnuto. "Saveznici" je bio naš klub – oni su bili "kasno Marko na Kosovo dođe". Kada su Saveznici u Parizu išli u svečanoj povorci, mi smo marširali na počasnom mjestu. Unutrašnji dokumenti Sila osovine pokazuju da je ishod 1. svjetskog rata odlučen onda kada su se srpske snage probile kroz solunski front i zaprijetile da će pohitati ravno u Beč. Njemački general Ludendorf prenio je Kaiseru (njemačkom caru) vijest da je sve izgubljeno i Njemačka je kapitulirala. Dakle, premda su Saveznici pomogli odvraćati pažnju Nijemcima, mi smo ih pobijedili. U 2. svjetskom ratu, zastoj koji je Hitleru trebao da porazi Jugoslaviju prije nego što napadne Rusiju smatra se glavnim razlogom za njegov poraz – u Rusiji ga je kasnije pobijedio "general Zima" u bitci za koju se smatralo da će završiti prije nego što postane tako hladno da se tragovi njegovih tenkova pretvore u led. (Priča se da je Napoleon rekao da ga je u njegovom pohodu na Rusiju, zbog klimatskih uslova, pobijedio general Zima.)
Ostavljajući svjetske ratove po strani, anti-srbizam ide mnogo više unazad. I Bismarck (premijer Prusije, a od 1871 – 1890. godine prvi kancelar tek ujedinjene Njemačke, napomena prevodioca) je smatrao Srbiju glavnom prijetnjom Njemačkoj. On je bio taj koji je priredio njemačku politiku miješanja na Balkanu. Nijemci su bili ti koji su podupirali i nastavljaju podupirati najekstremnije Albance protiv Srba, kao što podupiru Turke protiv Rusa. Nas znaju kao kamen koji se ne može progutati na Balkanu i, dakako, u Evropi kao cjelini. Kada je Hitler podjarmio Evropu, otpor je počeo u Jugoslaviji, među srpskom monarhističkom gerilom (Partizani su se uključili u otpor nešto kasnije, kada je Staljin promijenio svoje naredbe o njihovom pomaganju njemačkim uljezima u Jugoslaviju – nakon što ga je Hitler iznenadio izvršivši invaziju na Rusiju.).
Ponosan i slobodan narod
Mogao bi se upitati, što smo to mi učinili da zaslužimo svu ovu mržnju?
Ona sigurno počinje kao reakcija na naš nacionalni karakter. Jednom smo imali veliko carstvo i zahvaljujući našoj crkvi i narodnim epskim spjevovima/pjesmama zapamtili smo tu činjenicu. Narod je kao maleno dijete – jednom kada se uspravi na svoje noge, rijetko se želi opet spustiti na koljena. A naše je carstvo bilo ono koje je bilo poznato po svojim principima i pravima koje je dalo svome narodu. Imali smo sreću da nas je vodio naš nacionalni zaštitnik i vjerski vođa, sveti Sava, koji je usadio principe hrišćanstva u srce države. Ovu vrstu pozadine teško je izbrisati. Mi, dakako, nismo započeli plemenitije od bilo kojeg drugog naroda, ali naše vođe u tim davnim danima vodili su nas časnim smjerom, a Crkva je očuvala naš identitet izvanrednim nastojanjem nacionalnog opstanka tokom 500 godina okupacije pod otomanskim Turcima.
Patnja stvara dobre, jake ljude. Obilježje čvrstoće i postojanosti u vjeri i vrlini jednom naučeno kroz patnju, teško je izgubiti. Turci su nas očeličili, napravili su nas ustrajnijima nego što smo bili i odlučnijima nego skoro ikoji drugi narod u Evropi. Stoga, kada smo izišli iz ropstva snagom svoga vlastitog oružja nakon ustanka Crnog Đorđa (Karađorđa) 1804. godine, uzdigli smo se kao narod, ponosan i slobodan. Porodice poput moje, koje su bile imućne, automatski su darovale koliko god su mogle ustanku. Moja je porodica poklonila Karađorđevim trupama nekoliko kola punih šećera i nije tražila ni centa nazad nakon što je ustanak uspio. Nacija je bila na prvom mjestu. Novac nije bio čak ni na bliskom drugom mjestu – za bilo koga od nas.
Neoprostivo: Slijediti uzgajivača svinja umjesto germanskog princa
Tako su se Srbi ponovo pojavili na evropskoj sceni, ali, začudo, za nas je bilo malo dobrodošlice. Razmisli o tome. U Evropi je bilo jedva šaka država, većina njih velika carstva. Početkom 19. vijeka u Evropi su postojale Velika Britanija, Španija, Francuska, Njemačka, Austro-ugarska, Turska i Rusija, s općenito malo malih država. Onda, iznenada, stiže Srbija i insistira na priznatoj, ravnopravnoj državi. I to čini pod vođom koji nije bio takozvana "plava krv" (Crni Đorđe Petrović, zvan "crni" zbog svoje neobuzdane naravi, bio je uzgajivač svinja prije nego se prihvatio mača za svoj narod.). Stare porodice visokog roda iz carskog doba Nemanjića, uključujući moju, bez premišljanja su se odrekle bilo kakvih nasljednih prava i umjesto toga poduprle stvaranje nove moderne narodne monarhije, ostavljajući povijesti ugašeno srednjovjekovno carstvo Srbije. I tako je uzgajivač svinja postao naš vođa. Bilo je to nečuveno u cijeloj Evropi. I što je još važnije, kada smo konačno dobili međunarodno priznavanje, odbili smo prihvatiti princa germanske krvi za poglavara svoje državice.
Kako si u srednjoj školi, pogotovo u Americi, mogao bi se upitati o čemu ja to pričam kada govorim o prinčevima germanske krvi. Evo priče koju ne poučavaju u većini škola:
Nakon pada Zapadnog rimskog carstva, zapala je Zapadna Evropa u period barbarstva koje se čak rijetko može zamisliti. Zakon nije značio ništa, a razbojnici su neprestano uznemiravali putnike i pljačkali gradove i sela širom zemalja. Vikinzi su napadali obale, silujući, pljačkajući i ubijajući. Papinstvom se trgovalo između porodica kao sa tričarijom. Kao odgovor na sve to, pojavili su se konačno vojni zapovjednici u centrima stanovništva, gradeći dvorce u koje su seljaci mogli pobjeći kada su gomile razbojnika pljačkale njihove zemlje. Ovi vojni zapovjednici polako su proširili neka minimalna okrilja na području oko svojih dvoraca u zamjenu za doživotno dobrovoljno podčinjavanje ljudi koji su na zemlji živjeli kao kmetovi – koji nisu mogli putovati ili napustiti posjed svoga feudalnog gospodara pod prijetnjom smrtne kazne.
Usred sveg ovog podčinjavanja, pokušala je (Katolička)crkva ponovo uspostaviti neku vrstu reda, premda je nastavila izvoditi religiozne obrede na latinskom jeziku, tako da ni jedan običan čovjek nije imao pojma što se govorilo (kmetovi su bili nepismeni, nije bilo školovanja, a latinski jezik – pa, to je bilo nešto što su možda naučili od uvezenog kućnog učitelja samo feudalni gospodar i njegova porodica). Čak ni čitanje Biblije nije bilo moguće, jer i ona je bila dostupna samo na latinskom jeziku. Zato je postojalo mnoštvo neobrazovanih ljudi, podjarmljenih kao kmetovi, koje su vodili brutalni vojni zapovjednici koji su kao svoje pravo branili takve krasne običaje kao što je "pravo prve noći", po kome je svakom mladoženji moglo biti naređeno da svoju lijepu novu ženu pošalje u "gospodarovu" spavaonicu prije nego je on, kao njen muž, mogao s njom provesti svoju prvu bračnu noć. Čak i ako takvo institucionalizirano i općenito brutalno silovanje zvuči "malo" nekršćanski, nije bilo ničega zbog čega se trebalo brinuti – "gospodar" je mogao naložiti (rimo)katoličkom duhovniku da dođe u dvorac odmah sljedećeg jutra, platiti mu nešto novca i dati mu vina i dati da ga svećenik odriješi od njegovih grijehova… rutinski. Protestanti se još nisu bili pojavili.
Germanski vojni zapovjednik nasljeđuje Rimsko carstvo
Ova odvratna društvena zajednica uzela je neki oblik trajnog reda nakon nekoliko stotina godina brutalnog animalizma. Onda je papa u Rimu shvatio da bi se mogao nagoditi s jednim od velikih vojnih zapovjednika u usponu koji se zvao Karol. Karol je bio vojni zapovjednik najbrojnijeg naroda u Evropi, germanskih plemena. Karol je otišao daleko dalje od osvajanja i podčinjavanja samo zemlje oko svoga dvorca. On je bio tako moćan ratnik, da je podjarmio i susjedne vojne zapovjednike. Na kraju je on imao ono što je izgledalo kao pravo kraljevstvo. Ali je on želio da njegova tvorevina potraje. Što se uzme mačem, od mača se može izgubiti istom brzinom. Bila mu je potrebna legitimnost. Želio je stvoriti nešto poput Rimskog carstva, koje je još postojalo daleko prema istoku u Carigradu, ali je bilo samo daleka blijeda uspomena u Zapadnoj Evropi.
Zapamti, na kraju svoga postojanja, Zapadno rimsko carstvo nije bilo carstvo Julija Cezara ili Nerona. Ono je naučilo korisnost ogrtanja u plašt svete legitimnosti – ono je prigrlilo kršćanstvo da istovremeno postane vojno carstvo i vjerski sistem. Kada je palo carstvo, crkva je pokušala zadržati svoju moć. Papa je nosio carsku krunu baš kao car (nešto što više ne rade zbog održavanja dobrih odnosa s javnošću, premda krunu još posjeduju) i držao je u pogonu kontrolni sistem po uzoru na biskupije, što je oponašalo nekadašnju rimsku carsku administraciju. Oni su također držali u pogonu najnapredniju špijunsku mrežu svijeta – svi koji su željeli izbjeći vječno prokletstvo, morali su se javiti na raport crkvi da ispovjede sve svoje grijehove svećeniku. Svećenik je obično radio rukom o ruku sa feudalnim gospodarom, tako da su njih dvojica znali za svaki prekršaj, svaku laž, svaki slučaj incesta ili silovanja, ravno iz vlastitih usta počinioca…i stvarno imali potpunu vlast nad zajednicom putem ucjene. Taj sistem je nešto na čemu bi CIA i nekadašnji KGB mogli samo pozavidjeti.
No, okrvavljeni vojni zapovjednik i špijunski papa napravili su nagodbu. Vojni zapovjednik Karol otputovat će u Rim sa svojim barbarskim zamjenicima (svi su oni ostali samo nekoliko dana), a papa će ga okruniti, ne kao kralja, nego kao cara! Da, rimskog cara, istodobno proširujući Karolovo kraljevstvo širom Evrope i proširujući (rimo)katoličku crkvu izvan njezine fizičke enklave oko Rima prema sjeveru. I tako je postignuta nagodba "napravljena na nebu". A od onda su (rimo)katolički svećenici izjahivali u bitku pored germanskih pokrštenih barbara, donoseći smrt i pustošenje bilo kome tko se nije htio adaptirati u novi svjetski poredak. Kako misliš da su poljski Slaveni završili sa 99% katolika, a ne pravoslavaca poput ostalih Slavena? Jednostavno, Teutonski (germanski) vitezovi (u srednjem vijeku križarski viteški red, napomena prevodioca) nasrnuli su prema istoku u slavenske zemlje, noseći križ u jednoj ruci, a mač u drugoj. Ovi germanski "kršćani" ubijali su bez oklijevanja svakoga tko se nije preobratio – uostalom, ubiti poganina nije bio grijeh. Tako su Poljaci postali katolici, a iz ovog "uzvišenog" početka konačno su dobili papu Ivana Pavla II.
Germanski barbar preokrenut u rimskog cara osvaja Evropu
U svakom slučaju, od veličanstvenog početka Karola, germanskog barbara preobrnutog u "svetog rimskog cara", postojao je novi poredak u Evropi. Kao car, on je po krvi bio izvor gotovo svih evropskih monarhija. Sistem je bio i na genetskoj osnovi (da dobiju legitimnost, od svih se vladara očekivalo da imaju neku vrstu krvne veze s carem ili da se ožene ženom koja je bila u srodstvu s njim) i na vjerskoj osnovi (krunu svakog kralja morao je blagosloviti papa). Čak smo i mi Srbi u jednoj fazi stigli blizu priključivanja ovom sistemu – prva kruna koja je ikada predana nekom srpskom kralju u doba Nemanjića stigla je od pape iz Rima, prije nego je naš narod neopozivo okrenuo svoje oči na istok prema pravoslavlju i vratio otrovanu krunu.
U moderno doba, do vremena dok je Srbija vratila svoju slobodu od Turaka, sve su evropske monarhije bile germanske. Naravno, Germani su vladali onim mnogim njemačkim kneževinama, germanski Habsburzi vladali su Austrijom, germanski Hanoveri vladali su Engleskom (oni su svoje ime promijenili u Windsor u 1. svjetskom ratu zbog uspostavljanja boljih odnosa s javnošću), francuski Burboni bili su potomci Karola kojega je papa (na latinskom jeziku) zvao Carolus Magnus, a prema tome Charlemagne ili Charles the Great na francuskom i engleskom jeziku, španski su Burboni bili i još jesu iz iste porodice, Talijanima će vladati lombardijski Germani (Langobardi su germanski narod iz Skandinavije, koji je osvojio i naselio Italiju u 6. vijeku, napomena prevodioca), a onda Germani koji su živjeli u Pijemontu, Grci će uskoro dobiti germanskog kralja, kao što su dobili Bugari i Rumuni i tako dalje. Čak su i ruski Romanovi bili tako ženidbama povezani s germankim princezama, da je počevši od osnivača dinastije, Mihajla, svaki potomak koji je vladao (osim Aleksandra III) oženio njemačku princezu… uključujući cara Nikolaja II, čiju su ženu Aleksandru od Hessea obznanili kao "Njemicu" pobunjeni Rusi, kao što je i francuski narod napao ženu Luja XVI na isti način prezirući "Njemicu" (ona je bila austrijski Habsburg) zbog potpuno istog razloga: ljudi ne vole da njima vladaju stranci.
Srbija odolijeva bez degeneričnog germanskog princića na svom kormilu
Možda si čuo da Srbiju zadnjih godina opisuju kao "državu parija" (izopćenik, što dolazi od izraza za "prljavu" najnižu kastu u južnoj Indiji). Ako jesi, ne obaziri se na to. Mi smo bili narod parija od puno prije demonizacije koju podnosimo u zadnje dvije decenije. Smatrali su nas parijama od onog trenutka kada smo izabrali da našom zemljom vlada domaći kralj umjesto da pozovemo nekog degeneriranog nezaposlenog germankog princića da postane naš titularni poglavar. To danas ne mora izgledati kao neka velika stvar, ali je bila otprilike isto tako nezamisliva ideja imati domaćeg, ne-germanskog kralja, kao što bi bilo imati crnog predsjednika u SAD pedesetih godina 19. vijeka.
Ipak smo izdržali. Imali smo svoju domaću crkvu, svoju domaću monarhiju, svoj domaći jezik (Hrvati su vijekovima govorili mađarskim jezikom pod austro-ugarskom vlašću; Slovenci su govorili njemačkim jezikom, Bosanci su još bili pod turskom okupacijom…) i svoju jedinstvenu abecedu. Sve ovo pomoglo je da nas učini najjačim narodom u središtu Balkana,koji je zaustavljao germansku ekspanziju prema jugo-istoku i prema njezinom anti-ruskom savezniku Turskoj. Mješavina mržnje i prikrivene zavisti prema srpskim slobodama (zapamti, mi nikada nismo bili kmetovi, ali su bili Hrvati i svi ostali Evropljani) prouzrokovala je anti-srpske karikature u evropskim novinama tokom prošla dva vijeka, koje čine da laži koje su pričali o ovim danima izgledaju pitomo kada se usporede. Samo su Židovi i možda Cigani (Romi) ikada pretrpjeli nešto poput diskriminacije s kojom smo se mi suočili.
Na primjer, sada možeš shvatiti korijene uključivanja Jugoslavije u pokret nesvrstanih čak i tokom Titovog doba. Mi težimo prema nezavisnosti i slobodi, što nam je urođeno.
Evropska unija izrasla iz suparništva germanskih plemena
Šta me dovodi do mog savjeta u pogledu onoga što bi trebao napisati u svom izvještaju svome profesoru…
Pitanje je bilo:
Šta je Srbija dala svijetu šta bi mu dalo razlog da joj se dozvoli da postane članica Evropske unije?
Pa da alaliziramo ovo besmisleno pitanje. Od kada je neki "doprinos svijetu" bio uvjet za članstvo u EU? (Je li holokaust bio doprinos svijetu Njemačke? I je li bila inkvizicija Španije – ili je to bilo njeno obijesno silovanje i pljačkanje Novog svijeta?) Od kada bi nama Srbima, u srcu Evrope, trebala dozvola bilo koga da budemo Evropljani (Sjeti se sve one oportunističke zapadne propagande o tome kako je Sarajevo pravo srce Evrope – pa vratimo im time.) A onda, hajde da upitamo koju je dozvolu imala EU po međunarodnom pravu da prisvoji za svoju valutu ime "euro", a da automatski ne dozvoli svim Evropljanima baš do planina Ural pravo da je zovu svojom vlastitom. Izvjesno je da nemaju zaštitni žig na riječ Evropa – ona pripada svima nama. Prema tome, EU očito nije po značenju srodna sa Evropom. Što znači da moramo definirati šta, u stvari, to znaci…
Ako malo istražuješ, neće ti trebati dugo da ustanoviš da je EU izrasla iz jednog ekonomskog sporazuma između vladajućih kapitalista Njemačke i Francuske da prestanu njihove stotine godina građanskog rata. Zašto koristim izraz "građanski rat" da opišem 1. i 2. svjetski rat i one mnoge ratove između Francuske i Njemačke prije toga? Zato što su se svi oni zasnivali na suparništvu između dvije grupe Germana; onih koji su ostali u Njemačkoj i Franaka (germanskog plemena) koji su napustili Njemačku da požure na zapad i svladaju Gale (koji su živjeli u staroj rimskoj pokrajini Galiji koja je od tada preimenovana u "Francuska" u čast njenih germanskih osvajača). Onda su se Germani na obje strane Elzasa i Lorene borili zbog tog teritorija vijekovima nakon što je kralj Lotar, jedan od tri germanska potomka Karola, umro bez nasljednika, a njegovi se srodnici na istok u Njemačkoj i na zapad u Francuskoj, nisu mogli dogovoriti o tome tko treba dobiti njegovo kraljevstvo… (Lotarovo kraljevstvo = Regnum Lotharii (latinski) = Lorraine). (Napomena prevodioca: Na njemačkom je jeziku Lothringen = Zemlja koja pripada Lotaru.)
Germansko sedlo ne pristaje srpskim leđima
Puno milijuna mrtvih poslije toga, ove su dvije grupe germanskih naroda odlučile prestati vršiti pokolj jedna nad drugom i stvoriti zajedničko tržište zasnovano, prije svega, na suradnji u razvoju i proizvodnji čelika, kasnije u drugim područjima i konačno u obliku EU. Francuske vladajuće elite pokazale su svoje prave korijene podvrgavajući se u velikoj mjeri njemačkom vodstvu i sada imamo novu Evropu kojom uglavnom vladaju Nijemci koji su, putem ekonomskih stimulacija – mita, ako ti se sviđa, naveli ostale narode da se priključe. Za mnoge je ponuda u novcu važnija od svega drugog – na kraju krajeva, ovo su sve narodi kojima su vladali strani, germanski kraljevi u većini njihove povijesti, tako da sedlo još lijepo pristaje na njihova leđa.
Ali Srbija je drugačija. Mi se nikada nismo podvrgli sistemima kojima dominiraju Germani – ni Hitlerovom, ni Kaiserovom, ni Bismarckovom, ni austrijskim germanskim varijantama prije toga. Mi smo se navikli da volimo slobodu više nego novac, ili je naš karakter bar bio takav do sada.
Pristupanje Evropi koju vode Germani obuhvaća odricanje od suvereniteta
I sada se suočavamo s povijesnim izazovom. Hoćemo li, napokon, nakon svih ovih bitaka za svoju slobodu, pristupiti Evropi koju vode Germani?
Da je to samo nagodba o slobodnoj trgovini kao NAFTA (North American Free Trade Agreement = Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini), gubitak suvereniteta bio bi ograničen i Srbija bi ostala nezavisna država. Ali to nije ono šta EU utjelovljuje. Umjesto toga, EU predstavlja nastojanje vladajućih klasa svake države članice da stvori zajedničku uniju u kojoj je ekonomska nagrada tek mito u težnji za predajom suvereniteta – šta je njihov trofej. S nacionalnom nezavisnošću ugašenom, vladajuće će elite EU, na kraju, rukovati mjestom kao jednom jedinom državom, kojom se vlada uglavnom iz Berlina i Evropske centralne banke u Frankfurtu. Ona će imati svoju vlastitu vojsku, a sve će države članice morati slati trupe da sudjeluju u njenim "pothvatima". U Afganistanu, u Iraku, u Sudanu, a možda čak i u Rusiji, srpski bi mladići bili pod oružjem, šireći zapadni tip "slobode", bit (rimo)katoličanstva i "ljudska prava" našoj braći Slavenima s druge strane puščane cijevi.
Žrtve zvuče loše, pa šta je s prednostima? Pa, budući da smo na drugom kraju novog germanskog carstva, umjesto da vidimo da stvari struje prema nama, zacijelo bismo vidjeli svu svoju najbolju i najpametniju mladost kako se kreće prema centru evropske moći u tako velikim bujicama da bi zasjenili prošle struje jugoslavenskih gastarbajtera u Njemačku, odljev mozgova koji smo vidjeli za vrijeme ili od ovih posljednjih balkanskih ratova, a nema sumnje od perioda prinudne indoktrinacije srpske mladosti u otomanskoj Turskoj u vidu otetih janjičara.
Najveći dio glavne ekonomske aktivnosti u EU smješten je u centru EU – u Njemačkoj i Francuskoj. Oni prave AirBus avione i Mercedes automobile – nama bi moglo biti "dozvoljeno" da pravimo nešto guma za svaki od njih. Naša za sve otvorena poljoprivredna industrija bit će potpuno mehanizirana, a tržnice na javnim trgovima u rano jutro zamijenit će sterilni supermarketi puni zamrznute hrane – jesi li ikada probao rajčicu bilo gdje u EU (ili čak u Americi) koja ima tako dobar okus kao svjež paradajz sa pijace na otvorenom u Srbiji? Ne, nisam ni mislio da jesi.
Kao predznak stvari koje će doći, čim je pro-EU opozicija zgrabila vlast u Srbiji u svom udaru u oktobru 2000. godine, na stotine punih kamiona (stotine hiljada tona) genetski modificiranih plodova soje (nepoželjnih igdje drugdje) bilo je istovareno u sjevernoj Vojvodini kao prvim vratima otvorenim "superiornom" Zapadu i robi EU. Od tada, njemački su investitori pokupovali većinu privatizirane srpske industrije, a čak i medije. Danas Nijemci posjeduju najvažnije novine koje Srbi čitaju u Beogradu. Ulazak u EU učinit će još potpunijima predaju nezavisnosti Srbije i slom nacionalnog oslanjanja na vlastite snage.
A sva trgovina, ne samo poljoprivreda, bit će regulirana najglomaznijom i najbezdušnijom birokracijom ikada viđenom… birokracijom koja se ne nalazi u Srbiji nego u dalekom Bruxellesu. Zbog dodatnih razloga da se ostane izvan EU, provjeri site stranke United Kingdom Independence Party (Stranka za nezavisnost Ujedinjenog kraljevstva) (vrlo je zanimljivo čuti ljude koji govore IZ Evropske unije).(napomena prevodioca: site Stranke za nezavisnost Ujedinjenog kraljevstva je www.ukip.org)
Srbija bi trebala ostati izvan EU
Iz tog razloga, u stvari, pitanje tvoga profesora nije smjelo biti ono koje si ti dobio, a koje navodi na pogrešno razmišljanje. Države koje ulaze u EU ne prosuđuju se po svojim doprinosima svijetu, nego, umjesto toga, po svome stupnju dobrovoljnog podčinjavanja i voljnosti da njima vladaju iz inostranstva u zamjenu za nešto sitniša. Jednoga bi dana EU mogla postati bolja stvar, nakon što ovaj model propadne, a on bi mogao biti zamijenjen istinskom zonom slobodne trgovine bez gubitka nacionalnih sloboda. To bi moglo biti nešto za razmatranje. Ali za sada, najpovoljnija opcija Srbije je da ostane izvan, podigne zajmove nezavisno od EU (možda od uspješnih ekonomija ovdje u Aziji, gdje ja živim godinama) i izgradi zdravu ekonomiju koja služi interesima srpskog naroda prije nego svima ostalima. S tim ciljem ostvarenim, mogli bismo pričekati neminovnu pozivnicu sa zlatom utisnutim slovima od EU ili organizacije koja će biti njen vjerojatni nasljednik i pregovarati što god nam drago s pozicije snage prije nego na koljenima kao prosjaci.
Nemoj dozvoliti da te zbuni pogrešno pitanje… bez obzira na koliko Tesla ili Pupina ili malina, nogometnih šampionata, ili gerilskih ratova otpora, ili bilo čega drugoga možemo imati pravo, jedina stvar koja važi je naša voljnost da se predamo, da nama vladaju i da se smiješimo na pomisao na to. Srbija je najbogatija zemlja na Balkanu. Ona je smještena na raskršću kopnenog i vodenog transporta prema istoku i prema jugu. Mi možemo odrediti cijenu za sve što od nas traže da uradimo za Evropu. Ali ako se Srbiju sada širom otvori Evropskoj uniji, prije nego možemo konkurirati kako treba, to bi bilo samo zato što se naši sadašnji vladari nadaju da će zgrnuti lijep postotak za sebe.
Držimo korak s ljudima poput britanske stranke UKIP (Stranke za nezavisnost Ujedinjenog kraljevstva), poput Švicarske i Irske… s ljudima koji znaju razliku između prevare i dobrog posla.
Ispravi (smutljivo) pitanje svoga profesora
Vratimo se na učionički scenario… Smijem li predložiti da preradiš pitanje i odgovoriš na svoje vlastito novo pitanje? Jednostavno reci profesoru da je premisa njegovog pitanja bila pogrešna – svjetski doprinosi nisu mjerila za primanje u EU. Onda, da dokažeš ovo mišljenje, uputi ga na stranicu wikipedia.org/wiki/Copenhagen_criteria koja navodi kopenhaška mjerila koja su PRAVI uvjeti za članstvo u EU.
Moglo bi ti biti zanimljivo da čak i ja, nepokolebljivi antikomunist, sumnjam da se uvjet posjedovanja "tržišne ekonomije" za članstvo u EU može uskladiti sa utvrđenim angažmanom u cilju "demokracije". Evropska unija ne može biti stvarno demokratska kada njena vlastita povelja izopćuje komunističke "planirane ekonomije" čak i ako narod neke države EU slobodno izabere komunističku vlast. Prema tome, ima tu više toga nego što je vidljivo… i manje slobode u EU nego što bi mogao zamisliti.
Ukazujem na to da bi mogao napisati puno zanimljiviji i informativniji rad naslovljen "Argumenti za i protiv da Srbija traži članstvo u EU, sada ili u budućnosti".
I ja sam bio najbolji učenik u srednjoj školi, a moji su najbolji profesori cijenili kada sam "ispravio" njihova pitanja. Ali, čak i ako nemamo posla s tvojim "najboljim" profesorom, ja bih ipak ispravio njegovo pitanje…
Zašto? Jer to uraditi bilo bi baš srpski!
S poštovanjem,
John Bosnitch
Tokyo, 2006.
Izvor: http://www.byzantinesacredart.com/blog/2006/11/european-serbia.html
Прегледа: 245
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved |
БЛОГ 
